# A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z (svi)


Unison



(2002) Resignation Speaks: I Will Be A Corpse
01. Exhume
02. Matricide
03. Memento mori
04. Dirge
05. Sleepers
06. Narcissus
07. Act 69
08. Rusty spoon
99. - prateći tekst -



01. Exhume

disinter my rotten bones
from this hole of apathy
and re-bury in the pit of indifference

out of this pit. into the hole.

i will live in this den of shadows...

out of this pit. into the pit.

resignation speaks i will be a corpse



02. Matricide

imperceptible... she dies out
under blocks of cement
she cannot (we cannot) breathe...

we tore off, and for our profit sell
parts of her clothes
she's naked. rotten. a corpse.
... deserted like a desert...

we've thrown her in a cold basement
in this world made of wire and concrete
and in our crudeness we all raped her.
in our savageness we all piss on her innocent body

matricide. suicide.



03. Memento mori

what: always?
what: never?
what: forever?
what's: tomorow?
what was: a while?
what it means: now?

and, what's the Time?
is it an object, or a thought.
or just a scientific definition?
no matter what Time dies along with a thought...

so, we die of thirst with the full glass in our hands



04. Dirge

i lived lives of everyone, but never lived mine.
i wore masks of everyone, never face of mine.
i spoke already spoken words, never nothing new.
and i die like the milions before
imperceptible and inaudible...

... and i never was



05. Sleepers

he still sleeps...
slip into pictures of his imagination
he still dreams
of him as a leaf while desiring to become a tree
(he's a tree...)

he still hopes
when he awakes
rope would no longer be around his neck
but he never wakes
tears in his eyes are for the things he lacks
(he's a free...)

he dreams of what's no longer there
but it's everywhere. in everything. in everyone.
air in the nature. heart in a man.
Where's the heart?
Where's the man?
where has it gone?
(... and where am i?)

we're sleepers, no one of us is awake
we're all dreamers, and no one wants to be awaken

the sleeper sleeps a dead man's sleep...



06. Narcissus

i stood near the lake of mirror
in which admired... i
i admired myself
despising everyone but... i

state - dungeon. prisoners - we
swallowing tasteless watter of it's ideology
(gnawing bloody bone)

i fall by the lake of mirror
in which was reflected... i
and from the love which eats itself
eaten was i

... i die

... and from my sterile dead body a flower has grown



07. Act 69

the gallows are raising on the square...
free opinion's hanging on the twine
everything's quiet inside the gulag

the gallows are raising on the square...
obedient hands tighten the noose around the neck
the truth is silenced.
the truth drowned in blood

the sun of freedom's setting.
dawn of freedom is rising now



08. Rusty spoon

i was in the ash of fallen Troya.
in the silence, smoke, in the red...

now, i wander these exile seas on return to Ithaca
helplessly knowing there is no more home
and, it will never be found for me...

...for, i've remained forever
in the shadow of Troya...

...i am it's ash



99. - prateći tekst -

umesto objašnjenja.

Ovde uopšte nemam nameru da govorim o politici i svako ko tako bude prišao ovome-zalutao je. Govorim o čoveku. Čoveku koji je izgubio osećaj normalnosti, smisao, cilj. Jer kad sebi sa 25 god. (ili, ma koliko) postavim za cilj i smisao života da samo normalno, slobodno živiš, ti dolaziš do tragičnog zaključka da sebi postavljaš za cilj ono što ti je rođenjem dato. Jedino što je tvoje od početka. Svoj početak, polazište postavljaš za cilj. A to se upravo dešava. To je san koji svi sanjamo. Neko čak i ne želi da se probudi iz tog sna. A za većinu iz tog sna buđenje je tek u smrti. Spavač spava snom mrtvog čoveka. Čovek ravnodušan, oguglao, otupeo, (predao se). Čovek koji rezignirano prihvata ropstvo (svakakav mogući vid ropstva) koji iz straha ili što je još žalosnije, iz nepoznavanja bilo kakvog drugačijeg sveta prihvata Ništa koje mu je ponuđeno. Oglodanu kost. Tanjir bljutave vode. Iako je slobodan. Čežnjivo žudi za onim što već ima, ali toga nije svestan. "Ljudi" proživljavaju, preživljavaju živote bez vizija, bez smisla, bez cilja. Tragično je smešan cilj biti čovek. Cilj biti nešto što već jesi. ... i iz mog mrtvog tela nik'o je jalov, sterilan plod. Dugo će vremena proći dok ne prođu generacije jalovih koje su prisustvovale potpunom razvoju nacionalizma, šovinizma, klerofašizma... narcisizma. "Ono" se uvuklo u kosti. U umove. U srca. "Ono" je počelo da se voli. Otvara se pitanje, kako zaboraviti? Da li se može ikada zaboraviti? Svaki put kad budem uzimao kašiku da jedem postojaće mogućnost da se setim reči vodećeg političara tadašnjeg režima da ljude treba klati zarđalim kašikama. Čisto radi pojašnjavanja zašto zarđalim? Da duže traje, da bi bilo bolnije. Da se mora preko pedeset puta preći njome preko grkljana kako bi klanje uspelo. Taj isti čovek je bio i inicijator monstruoznog Zakona o javnom informisanju (član 69.) kojim se, otvoreno rečeno, oduzimalo svako pravo na slobodnu reč, kritiku, na slobodu. Tim zakonom je zora slobodnog-uništenja osvanula za sve one koji se nisu slagali sa postojećim stanjem u državi. A radilo se o ogromnoj većini. Ipak, velika većina te većine je dremala, i u svom snu, pokornim rukama stezale omče oko vratova. Taj čovek i dalje sedi u parlamentu. Međutim, svrgnut je sistem koji je uništio sve što je moglo da se uništi. Ostala je gomila koju je lako kontrolisati. Demokratske snage su konačno zagospodarile. "Ljudi" su, na neki način, dobili ono što su postavili sebi za cilj, o čemu su sanjali, da normalno i slobodno žive. Meni pre sve ovo liči na maskenbal. Kostimi su promenjeni, ali uloge su ostale iste. Skinut je socijalizam, a obučena je demokratija. A čovek je i dalje u senci. Ja se osećam, nakon svega kao ekshumiran. I dalje sam u jazbini sa drugim senkama. Bezličnim, mutavim, kao sa klovnovima. Apathy (ravnodušan) i indifference (indiferentan) su reči sa istim značenjem, s tim što je ravnodušan arhaičan, dok je indiferentan noviji, moderniji, preuzet iz stranog jezika. Jedno te isto. Ukopan u rupu. Iz ničega u ništa. Zato se i osećam da sam još uvek u pepelu pale Troje. I da ću zauvek ostati. Jer ma šta uradio, ma gde pokušao da se sakrijem u egzilu od sećanja i osećanja - moj dom je srušen. Sigurnost, zaštićenost... moj mir. Nešto gde mogu uvek da se vratim - toga nema. Ne postoji. To je spaljeno. To leži u pepelu. (Ash ima dvostruko značenje 1) pepeo i 2) posmrtni ostatak). Meni i dalje ne dozvoljavaju mene. I dalje sam deo sistema čiji deo ne želim biti. I nisam. Ali, bez obzira koliko se osećao slobodnim, autonoman, svoj, realna činjenica je da još uvek to nisam. Ja, Ti i dalje nismo bitni. To pitanje još nije došlo na red. Trenutno su važnija druga pitanja, opštija pitanja i nema Vremena za poejdinačno. Sutra... , uskoro... Ja sam ipak mišljenja da se preko pojedinačnog dolazi do opšteg. Zbir pojedinačno zadovoljnih čini opšte zadovoljne. Dok to nije slučaj ako se krene obrnuto. Postoji plan da će se u budućnosti bolje živeti. Ali, za one koji ne dožive "sutra", "uskoro", ne postoji ni sutra. Sa smrću umire i Vreme. Staje. A šta je najapsurdnije: dok umiremo od žeđi, u rukama imamo punu čašu života. Ja želim da postavim stvari od pojedinačnog. Od čoveka. Njegove odgovornosti što je dozvolio da se kapi te čaše razdele na državu, tradiciju, porodicu, crkvu, dnevnu politiku, ekonomiju... a samom čoveku je ostao kristal. Prazna čaša. Kauzalnim principom se i od mene traži - zahteva - da razdelim sebe. Da budem leš. Činimo kompromise oko stvari oko kojih ne bi smelo da se prave kompromisi. Naviknuti na kupi-prodaj društvo ne ustručavamo se da prodajemo i uništavamo čak i Onu koja nas je "rodila", koja nas hrani. Zahvljujući kojoj smo i živi. To je kao da, da bi komfornije živeli, kidamo delove sopstvenog tela što će nas na kraju dovesti do fizičkog nestanka. To se čini i sa Zemljom. Neprimetno... ona izumire. Kao i mi.. Događa se opšte samoubistvo. Neprimetno... nečujno.